Ovo je otvoreno pismo tebi koja ZNAŠ.

Promatraš ih godinama, neke i desetljećima. Imala si njihove postere u sobi ili sličice iz časopisa zalijepljene u svom dnevniku kao što danas imaš screenshotse u svom telefonu i ‘speed dial’ u formi prsta koji brzinom svjetlosti pronalazi taj search bar i upisuje njihovo ime.

Nešto u njima te toliko privlači da si to ne možeš objasniti kao što si ne možeš objasniti ni taj ‘love/hate relationship’ kojeg često imaš s njima. Kad si dobro, bivanje u kontaktu s njima te puni i kao da budi taj neki badass dio tebe koji zna da može apsolutno sve što želi i ništa te ne inspirira kao pogled na onu koja je hodajući primjer svega što ti želiš. S druge strane, kad si loše, ona je prva koju počinješ zaobilaziti, koju stavljaš sa strane, na koju klikneš ‘mute’, koju otpraćuješ i za koju si počinješ pričati da te živcira jer je jednostavno postala previše.

Ona je ta čija konstantna evolucija trigerira tvoju inerciju.

Ona je ta čija nepokolebljiva prisutnost iritira jer ostaje i nakon što ju ti napustiš.

Ona je ta čije ime se konstantno prenosi i spominje i koju i dalje koriste kao referentnu točku onog ‘što je moguće’ čak i onda kad više nije u svom ‘prime-u’.

Ughh, kako joj je to pošlo za rukom i zašto tebi još nije?!